Došašće i Božić

Betlehemske jaslice - poster

Simpatičan prikaz Betlehema u vrijeme Isusova rođenja prilagođen za malu djecu. Korisno za poster – rad u grupi za vjeronauk u nižim razredima ili za djecu vrtićke dobi.

sveti_nikola_biskup-ilustracija3Svetoga Nikolu za života nisu zvali svetim, već jednostavno - Nikola. Mnogi su ga zvali „dobri Nikola“ ali njemu to nije bilo drago. Ja tek nastojim biti dobar - znao je reći. Istina, neki su ga zvali i „ludi Nikola“. Uvijek je, na žalost bilo, kao što i danas ima, ljudi koji ne poštuju dobre ljude i koji ne razumiju dobrotu. Oni govore da je dobro samo ono što je korisno. Iako je to potpuno krivo i istina je baš suprotna. Sigurno je, posve sigurno, da je korisno samo ono što je dobro. Da su samo dobri ljudi korisni. A baš ta istina se u životu svetog Nikole često pokazala.

Tako je jednog kasnog zimskog poslijepodneva, kad se već bilo posve smračilo, Nikolu probudila silna vika. Bilo je strašno nevrijeme. Puhao je snažan vjetar, pljuštala jaka kiša i veliki su valovi udarali o stjenovitu obalu. Nikola je, premda slabo odjeven, požurio pred kuću da vidi što se zbiva. Vani je bio gusti mrak, pa je, nehotice, naletio na nekog uzbuđenog prolaznika.

- Što se događa? - upita ga Nikola.

Ovaj mu isprekidanim glasom ispripovjedi kako je nevrijeme ugasilo dobro čuvanu vatru na vrhu svjetionika, a svjetioničar je zbog obilne kiše i vjetra, koji ni na tren ne posustaje, ne uspijeva ponovo upaliti. Pred obalom je čamac s djecom koju su nevrijeme i mrak, zatekli na otvorenom moru, govorio je prolaznik Nikoli. Ne uspiju li djeca usmjeriti čamac prema jedinoj zaštićenoj uvali do koje je inače svjetionik pokazivao put, čamac će se razbiti o hridi i djeca će izginuti. Do uvale je bilo lako doploviti ali ne za nevremena i po mraku bez svjetionika.

Nikola pogleda uokolo. Posvuda su trčali izbezumljeni ljudi. Žene i djeca su plakali. Nitko nije znao kako pomoći. Sveti Nikola je, premda je bio star i teško hodao, požurio najviše što je mogao, i kako se najbolje u toj tmini i tome metežu mogao snaći, do svjetionika. Popeo se do njega, posrćući i padajući preko hridi. Stao je pokraj svjetionika, licem okrenutim moru. Ništa nije nazirao. Posvuda je bio gusti mrak. I gusti strah.

Sveti Nikola nije znao što bi učinio. Samo je šapatom tiho ponavljao: - Bože, sačuvaj ih! Vrati ih k njihovim roditeljima! Vrati ih žive!

Molio je s povjerenjem, iz dubine duše. - Bože, ti to možeš! Učini ako je volja tvoja!

I čamac je stigao u zaštićenu uvalu i djeca su se spasila. Kada su prispjela u sigurnost zaštićene uvale, djeca su govorila da je kraj svjetionika svijetlilo jedno ljudsko srce, da je svijetlilo neobičnim sjajem, i da im je ono pokazivalo pravi smjer. Bez njega, govorila su djeca, svi bi bili izgubljeni. Svi su znali da je uz svjetionik bio samo Nikola, ali on o tome uopće nije htio govoriti. Samo je ponavljao: Hvala ti, Bože, što si ih spasio.

No djeca su uporno ponavljala kako su vidjela svjetleće srce koje ih je vodilo.

Svi znamo da je Bog spasio djecu, ali Bog često pomaže preko drugih ljudi a vrlo rijetko preko čudesa.

Puno je vremena proteklo od onog vremena kad je sveti Nikola živio na zemlji a njegov a dobrota još uvijek sjaji po svijetu, njegovo srce još uvijek svijetli.

prema „Baka priča najlljepše priče“

Jednom je sveti Nikola, uoči Božića, prolazio ulicama svoga grada. Snijeg je već bio zapao. Bilo ga je mnogo, ali ljudima nimalo nije smetao. Svi su se žurili pribaviti sve čime su željeli sebi i svojima uljepšati božićne blagdane. Među prolaznicima je, kao i uvijek u blagdansko vrijeme, bilo mnogo razdraganih, ali i mnogo natmurenih. Razdragani su najčešće oni koji misle na druge, a natmureni oni koji misle na sebe.

Djetinje duše u božićno vrijeme ispuni silna čežnja. Tako je sada, a tako je bilo i uvijek. Tako je bilo i kada sam ja bio dijete, i kada su vaši mama i tata bili djeca. Tako je bilo i za života svetoga Nikole. Djeca obično ne znaju čemu se više raduju Božiću ili darovima. Božić je umotan u darove, ali je i svaki dar umotan u Božić.

Dogodi se da svi oni razdragani i natmureni ljudi u božićno vrijeme budu malo površni. Od silne brige nekoga ili nešto previde. Tako su i onoga dana kada je sveti Nikola prolazio ulicama svoga grada, previdjeli jednoga dječaka koji je tužan stajao na gradskom trgu i promatrao tu silnu vrevu.

No, sveti ga je Nikola primijetio. Prišao mu je i polako, obzirno započeo razgovarati s njim. Doznao je od dječaka da nema ni oca ni majke, nikoga svoga, te da živi u gradskom sirotištu s još mnogo djece kao što je i on.

Dječak je bio tužan što se njega o Božiću nitko ne sjeti i što ni od koga ništa ne dobije na dar. U sirotište su, zapravo, stizali darovi, ali su svi oni bili zajednički, a dječak je toliko želio imati nešto svoje. Nešto samo svoje. Nešto što će ga kroz cijelu godinu sjećati na Božić. Nešto po čemu će znati da je netko u to vrijeme mislio baš na njega, toliko mislio da je imao potrebe obdariti ga.

U božićnoj noći sveti se Nikola tiho iskrao iz svoje kuće i zaputio do gradskog sirotišta. Krišom je ušao u njega, laganim se korakom uspeo na kat i ušao u spavaonicu. U jednoj velikoj prostoriji nalazio se niz krevetića natisnutih jedan do drugoga. Na njima su spavala tolika djeca željna topline. Sveti Nikola ih je ganuto promatrao. Donio je darove svakome od njih i htio je da znaju koji dar kome pripada. Nije znao kamo ih staviti.

A onda se dosjetio. Vratio se u hodnik ispred spavaonice gdje su jedne do drugih bile uredno poredane dječje cipele. U svaku je cipelu pažljivo stavio dar namijenjen njihovu vlasniku. Dok se vraćao kući, u mislima si je predočavao iznenađena i vesela lica djece koje je darovao, dok u božićno jutro obuvaju svoje cipele. Njegova ga je dosjetljivost silno oraspoložila.

Sljedeće je noći sveti Nikola ponovno poželio vidjeti male spavače. Ponovno je krišom ušao u sirotište i uspeo se u spavaonicu. Svako je dijete u ruci, uz glavu, držalo poneki od njegovih darova. Sveti se Nikola raznježi i oči mu zasuze. Nije više mogao izdržati silinu osjećaja koji su ga preplavili. Naglo se okrenuo i izašao u hodnik. Htio je krenuti niz stube, kad u jednoj dječjoj cipeli, u cipeli dječaka kojega je susreo na trgu, ugleda nešto neobično. Sagne se da pogleda što je. Bila je to nevještim rukama izrađena igračka od papira, uz koju je bio priložen list. Na njemu je nezgrapnim rukopisom bilo ispisano: „Hvala ti. Ovo je za tebe da se sjetiš Božića i mene.“

Te je noći sveti Nikola, pred tim cipelama, obećao da će svake godine, u božićno vrijeme, svoj djeci na svijetu raznositi darove. Mnogo je godina od tada proteklo, ali sveti Nikola svoje obećanje nije zaboravio.

Stjepan Lice

Zanimljivosti

Lijep običaj da se o mrtvima govori “samo lijepo” potječe u stvari iz straha da će se osvetiti ako se o njima govori drukčije. U drevna vremena se vjerovalo da mrtvace smeta ako se o njima govori.

Humor

– Učiteljica me pitala imam li brata ili sestru koji idu u našu školu. – Što si joj odgovorio? – Da nemam. – I što je ona na to rekla? – Bogu hvala.

Poslovice

Tko ni za što na svijetu nije sposoban, taj uvijek ismijava druge. (Madagaskarska poslovica)