Rezultati pretraživanja

Božje uho

Sin bogatoga američkog bijelca upita kćerku crnopute sluškinje: - Jenny, moliš li se ti Bogu?

Savjeti za dobar život

danas-ilustracijaJednoga dana zamolio sam Boga za savjet kako živjeti na ovoj Zemlji. Bog mi se približio i na uho mi tiho rekao: Budi poput Sunca. Ustani rano, i nemoj ići kasno na počinak. Budi poput Mjeseca. Sjaji u tami ali budi podčinjen većem Svjetlu. Budi poput ptica. Jedi, pjevaj, pij i leti. Budi poput cvijeća, voli sunce i budi vjeran svojim korijenima. Budi poput vjernog psića, ali samo svome Bogu. Budi poput voća. Prekrasan izvana, a zdrav iznutra. Budi poput dana, koji dolazi i odlazi bez hvalisanja. Budi poput oaze. Daj svoju vodu žednima. Budi poput krijesnice, Iako malena, baca svoju vlastitu svjetlost. Budi poput vode, dobar i svima jasno vidljiv. Budi poput rijeke. Uvijek idi naprijed. A iznad svega, budi poput raja: Budi Božji dom. Nauči me da vršim volju tvoju, jer ti si Bog moj.   KAD PROUČIH SVE OVE SAVJETE REKOH: Gospode, ne dopusti da ostanem gdje sam sada. Pomozi mi da postignem ono što Ti želiš da budem.

Ti si jedinstveno biće

Drvenci su mali narod drvenih lutaka. Sve drvene lutke načinio je rezbar Eli. Njegova radionica bijaše na brijegu ponad gradića.

Cigla i audi

Mladi direktor uspješne tvrtke prolazio je kroz naselje u novom audiju malo brže od dozvoljene brzine. Usporio je videći djecu kako se igraju između parkiranih automobila.

Deset stvari koje možemo naučiti od Marije Magdalene...

10 STVARI KOJE MOŽEMO NAUČITI OD MARIJE MAGDALENE:
  1. Marija-magdalena-Provence-kipSvaka osoba ima svoju budućnost, to je pogled kojim Bog vidi tu osobu.
  2. Ne sudi i ne cijeni čovjeka samo po njegovoj prošlosti.
  3. Opraštaj drugome jer je i tebi mnogo oprošteno.
  4. Kada si prvi svjedok uskrsnuća, onda uskrsnu radost lako prenosiš drugima.
  5. Nikada ne znaš što Bog može napraviti od tebe ako mu se potpuno ne predaš.
  6. Kad slijediš stope drugih svetaca, sve ti je lakše.
  7. Budućnost i prošlost su dva različita svijeta koji igraju važnu ulogu u našoj sadašnjosti.
  8. Čak i kad bježiš od Boga, On se opet približava tebi.
  9. Ljubav briše sve pogreške.
  10. Kada pokažeš da ti je do nekoga stalo, tada ne mijenjaš samo svoju već i zajedničku budućnost.

tekst preuzet sa: www.dekanat.losinj.hr

Pas koji hoda po vodi

Pošao lovac sa svojim novim psom u pokusni lov. Loveći, pogodio je patku koja je pala u jezero. Pas je odšetao po vodi, zgrabio patku i donio je svom gospodaru.

Lula mira - priča o opraštanju

Stari je mudri Indijanac davao savjete mladićima svojega plemena: Kad se jako srdiš na nekoga koji te smrtno uvrijedio i odlučiš dignuti ruku na njega, prije nego to učiniš, napuni dobro svoju lulu i sjedni.

Sveti Franjo - Božji lakrdijaš, vitez i svetac koji se nije osvrnuo

Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.

sveti-franjo-ilustracijaBiografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.

Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...

Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.

Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.

Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.

Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.

Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.

Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.

Grozdana Cvitan

tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba

Ti si moj (čovjek i Bog Stvoritelj)

Veći bankovni račun. Bolja odjeća. Više igračaka. Veće, bolje, više - po tome svijet odlučuje tko je poseban, a tko nije. Tu poruku svednevice slušamo mi i naša djeca ali to nije Božja poruka.

Sve se vraća istom mjerom

Bio jednom jedan seljak koji je prodavao maslac pekaru. Ali pekar posumnja u seljaka i odluči izmjeriti maslac da provjeri je li mu seljak dao pravu količinu. I stavi on maslac na vagu.

Na Badnju večer

Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.

Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su po­lako, jer im je bilo toplo.

Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade na­jednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadiko­vati:

- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.

- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!

Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrča­vali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!

A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propu­stila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svo­da obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.

- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.

- Deseticu - odgovorio je Miška suho.

- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.

- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.

- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.

- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.

Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.

- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!

- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.

- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?

- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.

- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl

Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?

- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!

U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.

- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.

To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.

(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)

U srcu

"Sutra ujutro", započeo je kirurg, "ja ću otvoriti tvoje srce …" "Pronaći ćeš Isusa unutra," prekinuo ga je dječak.

Kirurg ga je pogledao u oči i uzdahnuo. "Ja ću skalpelom otvoriti tvoje srce," nastavio je, "kako bih provjerio koliko ga možemo popraviti…"

Isusov rođendan

Kao što znaš, ponovno se približava dan mojega rođendana. Vjerujem da će se i ove godine po cijelom svijetu priređivati slavlje tome u čast.

Vidim da ljudi puno kupuju. Na radiju, televiziji i u novinama ni o čemu drugom se niti ne govori, nego samo o tome, koliko još dana nedostaje do moga rođendana.

Ugodno je znati, da neki ljudi barem jedan dan u godini, misle na mene.

Kao što znaš, rođendan su mi počeli slaviti prije mnogo godina. U početku je izgledalo da razumiju i zahvaljuju na onomu što sam učinio za njih. Ali, danas je malo onih koji razumiju što slave. Ljudi se okupljaju i slave, ali ne znaju o čemu se radi.

Sjećam se, prošle godine kada je stigao moj rođendan, ljudi su naveliko slavili u moju čast. Stolovi su bili puni, sve okićeno, puno poklona...ali znaš jednu stvar? Mene nisu pozvali. Slavlje je bilo upriličeno u moju čast, ali kad je došao taj dan, mene su ostavili vani, vrata su za me bila zatvorena... makar sam žarko želio slaviti s njima...

Istinu govoreći, nisam se iznenadio, jer u zadnje vrijeme mnogi mi zatvaraju vrata. Kako me nisu pozvali, bez buke i smetnje, ušao sam tiho i sjeo u jedan kut. Svi su nazdravljali i veselili se. U jednom trenutku unutra je ušao jedan starac, duge bijele brade, obučen u crveno. Izgledao je malo pripit. Umorno je sjeo na fotelju, i svi su potrčali k njemu, veseleći se, kao da je veselje priređeno njemu u čast.

Točno u 24 sata, svi su počeli nazdravljati, grliti se i čestitati. Ja sam, također, ispružio ruke, očekujući da će me netko zagrliti... Ali nitko me nije zagrlio.

Počeli su jedni drugima davati poklone. Približio sam se da vidim, da slučajno nemaju kakav poklon i za mene. Ali, za mene nije bilo ništa.

Kako bi se ti osjećao, kad bi na tvoj rođendan, jedni druge darivali, a tebi ne bi dali ništa? Shvatio sam da sam suvišan na ovom rođendanu, stoga iziđoh bez buke i za sobom zatvorih vrata.

Svake godine je sve gore. Ljudi se samo sjećaju hrane, poklona i slavlja a mene se nitko ne sjeća.

Želio bih da mi dopustiš da ovaj Božić uđem u tvoj život, da shvatiš da sam prije 2000 godina došao u ovaj svijet i da sam dao soj život na križu i za tebe. Danas jedino što želim jest, da to vjeruješ cijelim srcem.

Nešto ću ti reći: mislio sam, kako me mnogi ne pozvaše na svoje slavlje, učinit ću sam svoje veličanstveno slavlje, kakvo još nikad nije viđeno. Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice, među kojima je jedna posebna i za tebe. Želio bih znati, hoćeš li sudjelovati, da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime ne mojoj velikoj listi uzvanika. Vani će ostati svi oni koji se ne odazovu mom pozivu.

Pripremi se jer u dan kad se najmanje nadaš slavit ću svoje velebno slavlje.

p.s. znaj da te neizmjerno volim.

 

(Isus Krist, rođen na Božić u Betlehemu prije 2000 godina)

Tajna sreće

Neki trgovac pošalje svog sina da nauči tajnu sreće kod najmudrijeg od svih ljudi. Dječak je četrdeset dana hodao pustinjom, dok nije došao do krasnog dvorca, navrh planine u kojem je živio mudrac.

Riječ je Tijelom postala

Bozic_Isusovo-rodjenje-ilustracijaMilijarde ljudi stajale su oko Božjeg prijestolja. Mnogi su bili zadivljeni, ali neki su bili buntovni. - Zar Bog smije suditi? Zašto ljudska stradanja? - reče jedna žena i na ruci pokaže tetovirani logorski broj. - Samo zato što sam bila Židovka - reče.

Potom neki crni muškarac pokaže svoj vrat na kojem je bio ožiljak od vješanja: - A što kažeš na ovo? Zato što sam bio Crnac?

Probije se i jedna mlada žena iz Bosne i reče: - Zašto sam ja morala trpjeti? Moje dijete je plod silovanja.

Tako su mnogi prosvjednici prigovarali Bogu: - Kako će Bog suditi ljudima? Njemu je lijepo u ovoj svjetlosti i lagodi.

A onda su ljudi počeli zahtijevati: - Neka Bog vidi kako je teško biti čovjek! - Neka vidi kako je biti Židov! - Neka zakonitost njegova začeća bude zasjenjena sumnjom! - Neka se muči za kruh svoj u znoju lica svog! - Neka vidi kako je to kad te izda prijatelj! - Neka bude osuđen na montiranom procesu! - Neka bude pogubljen u mukama! A onda su odjedanput prestali galamiti. Shvatili su da je Bog prije 2 000 godina ispunio njihova traženja.
"I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama." (Iv 1, 14)

Zanimljivosti

Ne zna se kad niti kako je nastala slika Crne Gospe u Jasnoj Gori u Poljskoj. Autorstvo slike tradicija pripisuje čak sv. Luki Evanđelistu.

Humor

Djeca se igraju mobitelima u pješčaniku, a jedina odgojiteljica drijema na klupi. – Kako možete spavati, to su mala djeca… razbježat će se – probudi ju prolaznik. – Neće oni nigdje. Wi – Fi nam je ograničen na pješčanik.

Poslovice

Slušaj druge ili će te vlastiti jezik učiniti gluhim. (Indijska)