Rezultati pretraživanja

Anđeli s jednim krilom

Istinita priča iz života osoba s invaliditetom:

SVI SMO MI ANĐELI S JEDNIM KRILOM.

Što povećava sigurnost kod djeteta

Nikola- Pokažite djetetu da ga volite takvo kakvo jest

- Razvijte osjećaj da Vam je jako važno - Ostvarite osjećaj bliskosti - Neka zna da ima svoje mjesto u svijetu i da pripada nekome - Vama - Neka zna da je uz Vas sigurno i zaštićeno bez obzira na promjene u svakodnevnom životu. - Pohvalite svako pozitivno ponašanje - Pri kažnjavanju ne govorite ''više te ne volim'' - već recite da ste ljuti zbog tog konkretnog postupka, - Ne dopustite da dijete ne zna što bi sa sobom; pomozite mu da osmisli svoje vrijeme igrama, dužnostima… neka se osjeti korisnim, ne ostavljate ga samom sebi - Pomozite da razumije događaje oko sebe. Razgovarajte s njime primjereno dobi. - Igrajte se s njim i radije mu pričajte priče nego čitajte. - Ako ste Vi sigurni i dijete će se osjećati sigurno - Ako ga Vi volite ono će voljeti sebe - Ako djecu odbacujete oni će se osjećati lošima - Ne štedite nježnosti - pogotovo do 5. godine - Ne osuđujte ih za sve agresivne postupke. - Tolerirajte proteste ukoliko je način njihova iskazivanja takav da ne povrijede druge - Agresija i bijes su normalni osjećaji. Pitajte ih za razlog tih osjećaja - Budite prema djetetu iskreni, spontani i onda kad ste ljuti, tužni… neka Vas i takve upozna, imat će više povjerenja u Vas - Budite dosljedni NAJVIŠE ŠTO RODITELJI MOGU UČINITI ZA SVOJE DIJETE: - OSMISLITI SVOJ ŽIVOT - VOLJETI JEDAN DRUGOGA

S. Tomić

Tenisice

Ja ne želim nikakvu stegu, pa ni onu Božjeg zakona, ja želim biti sasvim slobodan! - izjavi neki mladić Starcu u lice. - A zašto onda nosiš tenisice?- upita ga Starac.

Avantura Koka i Roka

Koko i Roko bili su dvije vlasi koje su živjele na istoj glavi. Bili su veliki prijatelji, jer su rasli zajedno. Najviše od svega voljeli su se igrati s prijateljima. Kad bi bilo puno peruti, oni bi načinili male loptice i bacali ih jedni drugima ili bi se urotili protiv nekog čuperka ili protiv zalisaka.

Pitanja

egipcanic_animacijaTko je sagradio Tebu i njenih sedam dveri?

U knjigama zapisana su imena kraljeva. Zar su kraljevi vukli kamenje?

A Babilon - uvijek ponovo razoren - Tko ga je sazidao - uvijek nanovo? U kakvim su kućama Zlatom bliješteće Lime živjeli građevinari? Kamo su pošli zidari one večeri kad je dovršen Kineski zid?

Pun je slavoluka veliki Rim. Tko ih je podigao? Nad kim su cezari slavili svoje trijumfe? Zar je jedino palača bilo u mnogo opjevanom Bizantu? I u samoj bajoslovnoj Atlantidi Dozivahu one noći kad ju je more progutalo Davljenici, vrišteći, svoje robove.

Mladi Aleksandar osvojio je Indiju, Zar on sam? Cezar je potukao Gale. Nije li uz njegao bio bar njegov kuhar? Filip Španjolski plakao je gorko Kad mu je potopljeno brodovlje. Nije li plakao još tkogod? Friedrich Drugi pobijedio je u Sedmogodišnjem ratu. Tko je još pobijedio s njim?

Na svakoj stranici po jedna pobjeda.

Tko je kuhao gozbu u slavu pobjede? Svakih deset godina novi velikan. Tko plaća troškove?

Toliki izvještaji. Tolika pitanja.

Dosjetljivi savjetnik

Istina može biti i vrlo neugodna. Iz iskustva znamo kako nam je često vrlo teško iznijeti svoje stajalište, pa je potrebno prilično dovitljivosti da se ono očituje.

Dan zelenih ljudi

Jednoga dana, Dobri Bog održa ispred legija anđela, arkanđela, kerubina i serafa ovakav govor: "Rekao sam ljudima: Ljubite jedni druge, a oni umjesto da poslušaju ističu razlike jedni između drugih. Stižu pritužbe kako se međusobno mrze jer nemaju istu boju kože. Odlučio sam im dati jednu dobru lekciju. Naređujem da dana 25. rujna 2006. svi živući ljudi imaju istu boju kože - boju zelene jabuke, boju nade. K tome, naređujem da svi postanu potpuno jednaki, kao da su svi blizanci. Tako svaki novorođeni sličit će ostalim novorođenima, tridesetpetogodišnja žena biti će potpuno jednaka svim tridesetpetogodišnjim ženama svijeta. Neka tako bude."

"Aleluja! Aleluja!, pjevahu anđeli i arkanđeli i kerubi i serafi, slaveći Boga koji je konačno odlučio izjednačiti ovaj turobni svijet.

Ja sam drugi i drugi je ja

mali_zeleni_ilustracijaDvadeset i petog rujna 2006 godine u zoru profesor O'Neil, dobitnik Nobelove nagrade za biologiju, probudio se i ustao iz kreveta. Prolazeći pored velikog zidnog ogledala, slučajno je pogledao svoj odraz i zinuo iznenađen. Odraz u ogledalu ne bijaše njegov, nego nekog čovjeka jabuko-zelene boje, koji nije imao njegov stas, ni njegovu kosu, ni njegov nos, ni njegova usta... Profesor O'Neil dugim je koracima otrčao u kupatilo, nasapunao se i dugo ispirao sapunicu toplom vodom, trljajući najsnažnije što je mogao svoju kožu, ali ona je i dalje bila zelena, zelena poput jabuke zelene. "Ovo je noćna mora, samo jedan ružan san" promrmljao je sebi u bradu. Slijedilo je novo iznenađenje: njegov glas, njegov lijepi duboki glas na koji je bio tako ponosan, više nije bio "njegov" glas. Počeo je trčati po kući dozivajući svoju suprugu: Ana, Ana. Vidio ju je. Ali to nije bila Ana, njegova Ana, nego neka nepoznata žena. Žena jabuko-zelene kože.

Srušio se na stolicu. U tom trenutku čulo se zvona na ulaznim vratima. Čuo je glas koji govori: "To sam ja, profesore, vaš Simuawa!" O'Neil ne prepozna glas svoga susjeda Japanca. A kad je otvorio vrata, i ušao unutra... bili su isti. Samo njegovo zelenilo bijaše za nijansu svjetlije jer je bio oko pet godina mlađi. Dva čovjeka se pogledaše na trenutak i zatim prasnuše u smijeh do suza.

Slične scene događale su se po čitavom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi i žena gledahu se u ogledalima, nazivahu TV, radio, bolnice, vatrogasce. Ali nitko nije odgovarao. Svi su bili zaokupljleni problemom kako riješiti novu nevjerojatnu situaciju: ja sam drugi i drugi je ja. Sada više nisu imali identitet. Zabrinutost i panika među ljudima zahvatila je sve, do vlada. Predsjednik SAD-a i jedan drugi poznati svjetski državnik razgovarali su specijalnim telefonom: "Reci nešto, Predsjedniče" rekao je ovaj "promijenio si glas". "Ti također, kako čujem" - odgovorio je drugi. Kada su se vidjeli u večernjem programu na televiziji otkrivli su da su njih dvojica potpuno jednaki i jabuko-zeleni. Novinar je rekao kako državnici čine sve da otkriju što se dogodilo i to poprave.

U 4.45 putnike jednog egipatkog aviona koji je letio za Atenu otela su 4 "zračna gusara". Naoružani bombama i pištoljima tražili su oslobođenje jednog Palestinca zatočenog u izraelskom zatvoru. Jedan od njih pokupio je putnicima putovnice dok je drugi govorio: "Ako zatvorenik ne bude odmah oslobođen, ubijat ćemo svakoga sata po jednog putnika. Prvo Izraelce, zatim Amerikance, Engleze i tako dalje... Ali u jednom trenutku, prije nego je sat vremena prošao svi putnici postali su jednaki - zeleni. Prema fotografijama na putovnicama nije se nikoga moglo razaznati. Bijesan, jedan od terorista zaurlao je: "Izraelci, ustanite!" Naravno, nitko nije ustao. Iskoristili su trenutak zbunjenosti otmičara i zajedničkim naporom ih razoružali a njima je preostalo samo plakati od bijesa.

Na sjeveru Afrike sve se izokrenulo. Crne sobarice i sobari potrudili su se da "nestanu" putovnice i osobne karte njihovih bogatih bijelih gostiju. Poslije pola sata nitko više nije znao tko je bio crn a tko bijel. Restorani rezervirani za bijelce bili su puni jabukozelenih posjetitelja, i oni rezervirani za crnce također.

Jedan "ne znam što" mali mali

Slijedećih dana stvari su se pogoršale. U Napulju su pedesetorica igrača dokazivali da se zovu Ronaldo i tražili povećanje prihoda od vlastitog nogometnog kluba.

Na TV je stiglo dvije stotine mladih jabukozelenih koji su vikali: "Pustite me da prođem. Ja sam Pippo Baudo!" Izgurali su sve van zajedno s pravim Pipom Baudom.

Čitavo jutro kilometri ljudi utrkivali su se za fotelju Predsjednika republike vičući: "Upravo sam stigao!"

U školi na periferiji, u 7b bila je prava kriza. Lilijan Melli, koja je bila najljepša u razredu, nije imala dovoljno suza da isplače tugu kad je otkrila da je ista, baš jednaka drugim djevojkama u razredu. Giorgio Lotti, sportaš, htio je šakama dokazati tko je najsnažniji u školi.

mali_mali_zeleni_ilustracijaSvaki način dokazivanja identiteta bio je bezuspješan. Osobni dokumenti, potpis, otisci prstiju nisu koristili ničemu. Mnogi su živjeli u strahu. Nije se moglo znati tko pripada nekoj naciji a tko drugoj. Vojnici su prestali ratovati jer nisu znali tko je neprijatelj a tko ne. Svi su ljutito gledali jedni druge. Svi su sumnjali jedni u druge. Uprkos Papinoj opomeni: "Svi ste braća, ljubite se kao braća!", činilo se da se svijet vraća u stadij divljaštva.

Profesor O'Neil sjećao se da je najbolji biolog na planeti. Sazvao je sve svoje kolege, sve živuće dobitnike Nobelove nagrade, najveće znanstvenike Zemlje. Započelo je razdoblje intenzivnih proučavanja: fizičari, kemičari, astronomi, kirurzi plastičari, sociolozi, etnolozi i studenti drugih grana mjerili su, vagali, analizirali najpreciznijim instrumentima fantastične promjene na ljudima. Došli su do zaključka da sve što su proučili ne vrijedi ništa. Fenomen zelena jabuka bio je tajna prevellika za njih. Jedn "ne znam što" uvukao se u njihovo srce.

Bio je jedan mali "ne znam što", ali strašan za ljudsku vrstu i Dobri Bog ga je prekinuo. Odlučio je da na Zemlji opet bude sve kao prije.

Bijaše to novo rođenje za njih. Sretni kao da su uskrsnuli ljudi i žene prepričavali su istine koje su zaboravili. Na primjer, svaki čovjek je različit i jedinstven i neprocjenjiv. I još, u svem redu postojanja je ljepše nego oblaci na nebu ili pjev ptice ljudsko biće. Kako bijahu lijepi sada Europljani plavi, Indijci boje kave, očiju svijetlih, zelenih, plavih, Irci crvenokosi, Arapi sa crnim brkovima, kako elegantni bijahu afrički bogataši, kako bijahu lijepe japanke dubokih pogleda... "Dobro došle razlike! Dobro došli stranci! Ne bojim vas se..." Na Planeti ljudi se ljubljahu. Svi osjećaju bogatstvo razlika i sličnosti kao cvijeće na livadi u proljeće. I prestadoše ratovi jer su prekinuti svi fanatizmi rasni, politički, ideološki, vjerski...

Problemi nisu prestali, ali se za svaki tražilo mirno rješenje.

"Alejuja! Aleluja!" pjevahu anđeli, arkanđeli, kerubi i serafi.

Naravno, ovo je jedna izmišljena priča. Ali...ako se sutra probudimo svi isti s kožom boje zelene jabuke?"

Zašto sam čovjek nade

74497___gustavorezende___Kids_6_03Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,

da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...

Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.

Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.

Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.

Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.

Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens

"Ako Bog da!"...

Jedan se seljak vratio kući nakon što je čitav dan proveo koseći žito. Reče svojoj ženi: - Sutra, u podne, sigurno ću završiti kosidbu!

Neka čudna bolest

Neka čudna bolest počela se širiti cijelim svijetom. Oni koji bi od nje oboljeli, osjetili bi kako im se srce naglo smanjuje. Gubili su snagu i radost. Najradije bi ostajali u krevetu.

Nađeni Bog (A.B.Šimić)

Isus_Krist_ilustracija_stakloNe traži Boga mišlju; u praznini

u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi uza te Bog je, uvijek u blizini u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu uza te Bog je. Otvori sva čula: na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.

Kakva jabuka

Svakog jutra, u malom Kraljevstvu Blagostanja, neki je prosjak bez riječi donosio kralju jednu jabuku, a onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati mnogo skupocjenije darove od tog voća što je jutrom stizalo, volio se narugati na račun prosjaka, kad bi ovaj otišao.

Domišljata ljubav

- Čuj! - predloži neki bogataš svom siromašnom prijatelju. - Imam za tebe jedan posao. Dobro ćeš zaraditi!

Moj Bog (J. Pupačić)

Isus_djeca_ilustracijaNašao sam ga i On je našao mene moj Bog koji me voli. Našli smo se tražeći jedan drugog i našao sam ga u sebi jer živi u meni i za me i ja se u njemu radujem. Od iskona bili smo skupa i do konca bit će mi pratilac moj Bog.

Lijepo i dobro

Prolazeći parkom Fran je zamijetio na klupi ružnu staricu naborana lica. Na drugoj klupi sjedila je mlada žena, odjevena u finu odjeću i našminkana kao glumica.

Zanimljivosti

Saladinov brat Malek al-Adel Seifed-Din koji je izgubio osjetilo mirisa doživio je čudesno ozdravljenje za vrijeme hodočašća Gospi od Saidnaya (marijansko svetište 20 km od Damaska). U znak zahvalnosti poklonio je svetištu zlatnu ružu ukrašenu draguljima od koje je kako tradicija pripovijeda zamirisala cijela Sirijska pustinja. Ova se tradicija povezuje sa zazivom “Ružo otajstvena”.

Humor

davidova_zvijezda_vjeronaukU staroj sinagogi, a može biti da je bilo i u crkvi, polovica okupljenih ustade za vrijeme molitve, a druga polovica ostade sjediti. Zbog toga je nastala takva svađa, da se rabin odlučio posavjetovati sa starcem od 98 godina, koji je bio jedan od osnivača sinagoge. Poveo je starcu predstavnike sukobljenih strana. Onaj koji je stajao za vrijeme molitve upita:”Je li običaj stajati tijekom molitve?” Starac odgovori: “Ne, to nije naš običaj.” Onaj čiji su pristaše sjedili reče: “Je li običaj sjediti za vrijeme molitve?” Starac će: “Ne, to nije naš običaj.” Na to se javi rabin: “Molimo Vas, pomozite! Nastao je pravi sukob, svi viču jedni na druge da ustanu ili sjednu…” “E TO JE NAŠ OBIČAJ!” – reče starac.

Poslovice

Ime nije ništa! Što nazivamo ružom to bi slatko mirisalo i s drugim imenom. (Shakespear)