Rezultati pretraživanja

Mala djela

- Je li čovjek učinio nešto veliko za opću stvar ako je izlio lončić vode u more? - upita Starca domaćin u nekoj kući.

Pravi slijepac - poučna priča o pravim vrijednostima

Stara perzijska priča opisuje čovjeka koji je bio opsjednut mišlju: posjedovati zlato, imati sve postojeće zlato na ovom svijetu! Ta misao izjedala mu je um i srce. Nijedna druga nije mogla u njemu naći mjesta. Za nj nije postojalo ništa osim zlata.

Legende o svetom Nikoli - Božidar Prosenjak

sveti-nikola-ilustracijaO životu svetoga Nikole ne zna se baš mnogo.

Ali ljudi i djeca sigurno su ga voljeli, jer je o njemu sačuvano puno lijepih priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji, živjeli su muž i žena. U svemu su bili sretni i zadovoljni, osim što nisu imali djece. Godine su prolazile, a oni su još uvijek molili Boga da im podari dijete. - Jadni ljudi! - sažalijevali su ih susjedi.

- Zar ne vide da su već prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili vjeru, nego su govorili: – Bogu je sve moguće! Još iste godine, na veliko iznenađenje mnogih prijatelja, žena je donijela na svijet lijepo i zdravo djetešce. - Dječak je -rekla je sretna majka. - Bit će mu ime Nikola! - izjavio je radosno otac. Mali je Nikola rastao uz svoje roditelje.

Jednoga dana dječakova je majka našla u vrtu zrelu prekrasnu smokvu. - Darujemo je ocu kad se s posla umoran vrati kući! - rekla je sinu. Nikola bi i sam rado pojeo smokvu, ali mu je ipak bilo draže e očevu radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da njih dvoje nešto kriju. - Što to imate? - upitao je.

Jednu lijepu smokvu za tebe - nasmiješila se njegova žena, a mali mu je Nikola ushićeno pružio dar.

Vi ste dva najpažljivija bića na svijetu - raznježio se otac i, dajući krišom znak ženi da se ne protivi, svoju je smokvu uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i smokvu i sreću obaju svojih roditelja.

Nakon nekog vremena, međutim, dva su događaja jako rastužila dječakovo srce. Malom je Nikoli najprije umrla mama, a ubrzo poslije nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih očiju, dječak je rekao: - Bože, ja nisam sam jer imam tebe koji sve možeš! Kad su to čuli ljudi koji su bili s njim, jako su se uzbudili. A jedan ga je dobrotvor odlučio uzeti k sebi i brinuti se za njega.

- Nikola, što bi ti želio raditi kad odrasteš? - upitao ga je dobri čovjek. Ja ću biti svećenik! - odgovorio je mališan. I tijekom vremena želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz okolice sastali su se da odluče tko će biti novi biskup u gradu Myri. Ali, nikako se nisu mogli složiti kome da povjere tu važnu dužnost.

Ja glasujem za Anastazija!

On ima previše godina.

A Quadrijan? Njega voli sav puk. Ali, on je previše popustljiv, a biskup ponekad mora biti čvrst i odlučan. Možda bi najbolji bio Justinian? On je vrlo mudar. Njega ne možemo birati jer je bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! – reče nakon nekoliko dana jedan od biskupa. – Prepustit ćemo da Bog sam odabere svojega službenika. Onaj koji sutra najranije dođe u crkvu, neka bude novi biskup u Myri.

Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći, Nikola je još u cik zore požurio u hram Božji kao što je i običavao činiti. Ali, čim je otvorio vrata, spazio je unutra nekoliko prilika: - Evo ga, ovaj je! – čuo je glasove i pomislio da su se u crkvu noću uvukli lopovi koji su, otkriveni u zloj nakani, navalili na njega da ga ubiju. Zato brže - bolje pokuša otići.

Ali, one su ga prilike zgrabile i bez riječi, poput nekoga krivca, odvele pred biskupe. A kako li je tek Nikola morao biti zbunjen kad je saznao da je baš on izabran za novoga biskupa u gradu Myri?!

Biskup Nikola svim se srcem trudio da bude kao otac svojim vjernicima. Od jutra do večeri brinuo se za njih, pomagao im i darivao siromašne. I, kad god bi mu se pružila prilika, govorio je o Bogu, Božjoj dobroti i ljubavi. A kad je jedne godine u Myri zavladala velika glad, pa su čak i bogati pali u oskudicu, razdijelio je sve što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo zlatno posuđe koje pripada Crkvi! - rekao je crkveni blagajnik. Daj im ga baš zato što pripada Crkvi - odgovorio je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.

Uskoro je i biskup ostao praznih ruku. - Sad smo siromašni kao i ovi! - žalosno je uzdahnuo Nikolin blagajnik. - Više im ništa ne možemo dati. - Mi ne možemo, ali može Bog! - odgovorio je biskup i počeo moliti. Glad je bila teška i građani Myre već su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba kruha a ne tvojih molitava!, rugali su mu se neki, ali Nikola se nije na njih osvrtao.

Nakon puno molitava, iznenada se proširila vijest koja je na noge podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati žitom iz Egipta! Teško je i zamisliti kako je velika radost obuzela muževe, žene, djecu, starce… Svi su trčali prema obali.

Čudo! Čudo! – klicalo je mnoštvo – na biskupovu molitvu Bog je učinio čudo! No, nisu svi tako mislili: -Glupost! Nije to nikakvo čudo, nego su egipatski trgovci čuli da ovdje vlada glad i požurili da naprave dobar posao.

Ali isto tako iznenada na nebu su se zakovitlali crni oblaci. Munje su počele sijevati, a more se zapjenilo. Jak vjetar podigao je visoke valove. Zaprijetila je opasnost da će se brodovi razbiti o pristanište. Mornari su ih počeli polako izvlačiti iz luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se! Nastao je plač i zapomaganje na obali. Nitko se nije usudio ni pomisliti da će morati i dalje gladovati. Ljudi su opet potrčali biskupu Nikoli. A na njegovu se molitvu oluja stišala i more se smirilo. Brodovi sa žitom napokon su mogli uploviti u pristanište.

- Ovaj je čovjek svetac! - mnogi su s novim poštovanjem počeli gledati svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj siromašnoj kući, svake se večeri vodio tužan razgovor: - prošao je još jedan dan, a mi opet nemamo ništa za jelo, govorio je otac svojim trima kćerima. - Bolje da vas prodam i da budete robinje, nego da umrete.

- Strpi se, oče, samo još malo. Možda se koja od nas uspije udati! - zavapila je najstarija kćerka.

- A tko će vas uzeti bez miraza? Pa ja nemam ni prebijenog novčića!, rekao je otac. Ali, baš toga trena kroz njihov je prozor uletjela neka vrećica i zveknula o pod.

- Što je to bilo? - ukućani nisu mogli doći k sebi od čuda, a najstarija je djevojka brže bolje podigla vrećicu. Kad ju je istresla, imala je što vidjeti. - Zlatnici!, uzviknula je od sreće. - Evo tvog miraza - rekao jo je otac. Napokon se možeš udati. Njezinoj sreći nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti događaj. Kroz prozor je u sobu doletjela još jedna vrećica zlatnika. Siromašna je koliba dugo odzvanjala od radosnih usklika, šuškanja i šapata triju sretnih djevojaka i oca koji nije znao što bi mislio. Nitko se od njih nije mogao sjetiti tko bi mogao biti njihov tajanstveni dobrotvor.

Treće su noći su djevojke odlučile bdjeti, pa kad je opet vrećica zlatnika uletjela u sobu, potrčale su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije bilo kraja. Sve tri bi mogle prisegnuti da je visoka i dostojanstvena prilika koja je brzim korakom promaknula pokraj njihove kuće bio glavom i bradom sam biskup. Ali, što bi on radio usred noći u tom siromašnom dijelu grada?

Ipak, u kući je zavladalo smirenje i radost. Za njih više nije bilo straha ni gladi. Sve tri djevojke mogle su se napokon dobro i pošteno udati.

U Myru su jednog dana rimski vojnici došli tražiti kršćane. Išli su od kuće do kuće. Svakoga tko bi rekao da vjeruje u Boga smjesta su ubili ili ga bacili u tamnicu. Tamo se našao i biskup Nikola. Morili su ga glađu i tukli. – Gdje je sada tvoj Bog? – rugali su mu se. – jedini bog koji te može spasiti iz naših ruku jest car Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a Bog u kojega ja vjerujem je vječan – odgovorio je mirno biskup. E pa kad je tako – rugali su mu se vojnici – evo, dajemo tvom Bogu mjesec dana da te spasi, a ako to ne učini, onda ćemo te mi ubiti. Pa da vidimo, je li veći Bog ili rimski car.

Biskup Nikola čamio je okovanih nogu i ruku u mraku tamnice. Dani su sporo prolazili. Kad mu je rimski časnik napokon otvorio vrata i pozvao ga da izađe, bio je spreman umrijeti. Ali, umjesto da ga povede na stratište, Rimljanin je naredio da mu se skinu okovi s nogu i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na carskom tronu u Rimu sada je Konstantin veliki. Slobodan si, biskupe! Tvoj se Bog pokazao većim i od rimskog cara. Da budem iskren, i ja bih rado imao za prijatelja takvoga Boga, ali ne znam gdje bih ga mogao naći!

Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! – pozvao ga je Nikola. – Boga lako nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s prvog općeg crkvenog sabora u Niceji, u pristaništu je ugledao lađu koja se užurbano spremala isploviti za Svetu zemlju.

Biskup je zaustavio svoju pratnju, pristupio mornarima i počeo ih nagovarati da odustanu od plovidbe: Ljudi, nemojte napuštati luku! Na otvorenom moru prijeti vam velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim pričama? – nasmijao se kapetan lađe koja još nije poznavao biskupa iz grada Myre. Zato nije poslušao savjet, nego je naredio svoji mornarima da okrenu lađu, te ona zaplovi prema debelomu moru.

Međutim, već prve noći olujni je vjetar podigao silne valove. Lađa je ubrzo bila prepuštena bijesu mora i pjene. Poskakivala je sad lijevo, sad desno, poput prazne orahove ljuske i škripala kao da će se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu dubinu.

Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i glatka kao ulje.

Samo se u daljini još vidjela pognuta prilika biskupa iz Myre. Izgledalo je kao da se svetac žurio kako bi u svojoj velikoj skromnosti spriječio mornare da mu zahvale za ono što je upravo za njih učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva usta pričali kako ih je biskup Nikola čudom spasio od sigurne smrti.

I tako je sv. Nikola postao zaštitnikom svih koji putuju morem. Njemu u čast podignute su mnoge crkve i kapelice na svim stranama svijeta, a u narodu se pričaju o njemu čudesne legende.

Godine 1087. relikvije svetog Nikole dopremljene su u grad Bari u Južnoj Italiji.

I tako je postao sveti Nikola iz Barija.

Mali slavuj

Bio jednom malen slavuj koji se izgubio u šumi. Dugo je tražio roditelje, ali ih nije uspio pronaći. Tako je rastao usamljen bez igdje ikoga.

Profesor i lađar - poučna priča

Jednoga dana jedan sveučilišni profesor, kandidat za Nobelovu nagradu i poznati svjetski znanstvenik, dođe na obalu nekoga jezera. Zamoli lađara da ga u svojoj lađici provoza po jezeru.

SVJETLO SRCA - Priča o svetom Nikoli

sveti_nikola_biskup-ilustracija3Svetoga Nikolu za života nisu zvali svetim, već jednostavno - Nikola. Mnogi su ga zvali „dobri Nikola“ ali njemu to nije bilo drago. Ja tek nastojim biti dobar - znao je reći. Istina, neki su ga zvali i „ludi Nikola“. Uvijek je, na žalost bilo, kao što i danas ima, ljudi koji ne poštuju dobre ljude i koji ne razumiju dobrotu. Oni govore da je dobro samo ono što je korisno. Iako je to potpuno krivo i istina je baš suprotna. Sigurno je, posve sigurno, da je korisno samo ono što je dobro. Da su samo dobri ljudi korisni. A baš ta istina se u životu svetog Nikole često pokazala.

Tako je jednog kasnog zimskog poslijepodneva, kad se već bilo posve smračilo, Nikolu probudila silna vika. Bilo je strašno nevrijeme. Puhao je snažan vjetar, pljuštala jaka kiša i veliki su valovi udarali o stjenovitu obalu. Nikola je, premda slabo odjeven, požurio pred kuću da vidi što se zbiva. Vani je bio gusti mrak, pa je, nehotice, naletio na nekog uzbuđenog prolaznika.

- Što se događa? - upita ga Nikola.

Ovaj mu isprekidanim glasom ispripovjedi kako je nevrijeme ugasilo dobro čuvanu vatru na vrhu svjetionika, a svjetioničar je zbog obilne kiše i vjetra, koji ni na tren ne posustaje, ne uspijeva ponovo upaliti. Pred obalom je čamac s djecom koju su nevrijeme i mrak, zatekli na otvorenom moru, govorio je prolaznik Nikoli. Ne uspiju li djeca usmjeriti čamac prema jedinoj zaštićenoj uvali do koje je inače svjetionik pokazivao put, čamac će se razbiti o hridi i djeca će izginuti. Do uvale je bilo lako doploviti ali ne za nevremena i po mraku bez svjetionika.

Nikola pogleda uokolo. Posvuda su trčali izbezumljeni ljudi. Žene i djeca su plakali. Nitko nije znao kako pomoći. Sveti Nikola je, premda je bio star i teško hodao, požurio najviše što je mogao, i kako se najbolje u toj tmini i tome metežu mogao snaći, do svjetionika. Popeo se do njega, posrćući i padajući preko hridi. Stao je pokraj svjetionika, licem okrenutim moru. Ništa nije nazirao. Posvuda je bio gusti mrak. I gusti strah.

Sveti Nikola nije znao što bi učinio. Samo je šapatom tiho ponavljao: - Bože, sačuvaj ih! Vrati ih k njihovim roditeljima! Vrati ih žive!

Molio je s povjerenjem, iz dubine duše. - Bože, ti to možeš! Učini ako je volja tvoja!

I čamac je stigao u zaštićenu uvalu i djeca su se spasila. Kada su prispjela u sigurnost zaštićene uvale, djeca su govorila da je kraj svjetionika svijetlilo jedno ljudsko srce, da je svijetlilo neobičnim sjajem, i da im je ono pokazivalo pravi smjer. Bez njega, govorila su djeca, svi bi bili izgubljeni. Svi su znali da je uz svjetionik bio samo Nikola, ali on o tome uopće nije htio govoriti. Samo je ponavljao: Hvala ti, Bože, što si ih spasio.

No djeca su uporno ponavljala kako su vidjela svjetleće srce koje ih je vodilo.

Svi znamo da je Bog spasio djecu, ali Bog često pomaže preko drugih ljudi a vrlo rijetko preko čudesa.

Puno je vremena proteklo od onog vremena kad je sveti Nikola živio na zemlji a njegov a dobrota još uvijek sjaji po svijetu, njegovo srce još uvijek svijetli.

prema „Baka priča najlljepše priče“

Starci

- Kako da se ponašamo prema starim ljudima koji su zli? – upitaše starca neka djeca.

Joshua Bell - priča o pravim vrijednostima

Washington, DC, metro stanica hladnog siječanjskoga jutra 2007. g. Čovjek na violini 45 minuta svira Bachovo djelo. Za to vrijeme, oko 2.000 ljudi prošlo je stanicom. Većina je išla na posao.

Zahvalna cipela - priča o sv. Nikoli i darivanju

Jednom je sveti Nikola, uoči Božića, prolazio ulicama svoga grada. Snijeg je već bio zapao. Bilo ga je mnogo, ali ljudima nimalo nije smetao. Svi su se žurili pribaviti sve čime su željeli sebi i svojima uljepšati božićne blagdane. Među prolaznicima je, kao i uvijek u blagdansko vrijeme, bilo mnogo razdraganih, ali i mnogo natmurenih. Razdragani su najčešće oni koji misle na druge, a natmureni oni koji misle na sebe.

Djetinje duše u božićno vrijeme ispuni silna čežnja. Tako je sada, a tako je bilo i uvijek. Tako je bilo i kada sam ja bio dijete, i kada su vaši mama i tata bili djeca. Tako je bilo i za života svetoga Nikole. Djeca obično ne znaju čemu se više raduju Božiću ili darovima. Božić je umotan u darove, ali je i svaki dar umotan u Božić.

Dogodi se da svi oni razdragani i natmureni ljudi u božićno vrijeme budu malo površni. Od silne brige nekoga ili nešto previde. Tako su i onoga dana kada je sveti Nikola prolazio ulicama svoga grada, previdjeli jednoga dječaka koji je tužan stajao na gradskom trgu i promatrao tu silnu vrevu.

No, sveti ga je Nikola primijetio. Prišao mu je i polako, obzirno započeo razgovarati s njim. Doznao je od dječaka da nema ni oca ni majke, nikoga svoga, te da živi u gradskom sirotištu s još mnogo djece kao što je i on.

Dječak je bio tužan što se njega o Božiću nitko ne sjeti i što ni od koga ništa ne dobije na dar. U sirotište su, zapravo, stizali darovi, ali su svi oni bili zajednički, a dječak je toliko želio imati nešto svoje. Nešto samo svoje. Nešto što će ga kroz cijelu godinu sjećati na Božić. Nešto po čemu će znati da je netko u to vrijeme mislio baš na njega, toliko mislio da je imao potrebe obdariti ga.

U božićnoj noći sveti se Nikola tiho iskrao iz svoje kuće i zaputio do gradskog sirotišta. Krišom je ušao u njega, laganim se korakom uspeo na kat i ušao u spavaonicu. U jednoj velikoj prostoriji nalazio se niz krevetića natisnutih jedan do drugoga. Na njima su spavala tolika djeca željna topline. Sveti Nikola ih je ganuto promatrao. Donio je darove svakome od njih i htio je da znaju koji dar kome pripada. Nije znao kamo ih staviti.

A onda se dosjetio. Vratio se u hodnik ispred spavaonice gdje su jedne do drugih bile uredno poredane dječje cipele. U svaku je cipelu pažljivo stavio dar namijenjen njihovu vlasniku. Dok se vraćao kući, u mislima si je predočavao iznenađena i vesela lica djece koje je darovao, dok u božićno jutro obuvaju svoje cipele. Njegova ga je dosjetljivost silno oraspoložila.

Sljedeće je noći sveti Nikola ponovno poželio vidjeti male spavače. Ponovno je krišom ušao u sirotište i uspeo se u spavaonicu. Svako je dijete u ruci, uz glavu, držalo poneki od njegovih darova. Sveti se Nikola raznježi i oči mu zasuze. Nije više mogao izdržati silinu osjećaja koji su ga preplavili. Naglo se okrenuo i izašao u hodnik. Htio je krenuti niz stube, kad u jednoj dječjoj cipeli, u cipeli dječaka kojega je susreo na trgu, ugleda nešto neobično. Sagne se da pogleda što je. Bila je to nevještim rukama izrađena igračka od papira, uz koju je bio priložen list. Na njemu je nezgrapnim rukopisom bilo ispisano: „Hvala ti. Ovo je za tebe da se sjetiš Božića i mene.“

Te je noći sveti Nikola, pred tim cipelama, obećao da će svake godine, u božićno vrijeme, svoj djeci na svijetu raznositi darove. Mnogo je godina od tada proteklo, ali sveti Nikola svoje obećanje nije zaboravio.

Stjepan Lice

Važno je slušati

Jednom je prilikom bijelac pozvao, svoga prijatelja, indijanca u goste u veliki grad. Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!

Violinist - najkraća priča o uspjehu

Svjetski poznat violinist rekao je o svom uspjehu pri sviranju Beethovenova koncerta za violinu: Imam izvrsnu partituru, izvrsnu violinu i izvrsno gudalo.

Postoji li Djed Božićnjak?

Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18 godina).

Ipak, ako Djed Božićnjak ne posjećuje Muslimane, hinduse, Židove i budiste, količina posla na Božić se smanjuje na 15%, odnosno 378 milijuna djece (prema uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3,5 djece po kućanstvu, Djed Božićnjak mora posjetiti 108 milijuna domova, ako pretpostavimo da u svakom danom kućanstvu postoji barem jedno dobro dijete.

Djed na Božić ima na raspolaganju dan koji traje oko 31 sat, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji te ako pretpostavimo da putuje s istoka na zapad (to se čini logičnim) dobivamo rezultat da posjeti 967,7 kuća u sekundi. Prema tome, za svaki dobar kršćanski dom s dobrim djetetom, Djed Božićnjak ima oko tisućinku (1/1000) sekunde da zaustavi saonice, iskoči, uzme darove, uskoči u dimnjak, napuni čarape, nađe bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoči u saonice i dođe do druge kuće.

Pretpostavljajući da je svih 108 milijuna zaustavljanja jednako raspoređeno po Zemlji (samo u svrhe našeg proračuna), govorimo o otprilike 1,24 km razmaka od jedne do druge kuće; iz čega proizlazi ukupan put od 120,8 milijuna km, ne uključujući Božićnjakove odlaske na WC ili stanke za jelo/piće. Iz navedenog proizlazi da je brzina Božićnjakovih saonica oko 1080 km/s (3200 puta veća od brzine zvuka). Za usporedbu, najbrže ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide "svega" 45 km/s (162000 km/h), a normalan jelen najviše 24 km/h odnosno 0,0066 km/s.

Teret saonica je također jedna vrlo zanimljiva stvar. Pretpostavimo da svako dijete ne dobije ništa više nego jednu kutiju Lego kockica srednje veličine (860 grama). Tada je ukupna težina tereta na Božićnjakovim saonicama nešto veća od 500000 tona. Na tlu normalan jelen ne može vući više od oko 138 kg. Ako uzmemo da Božićnjakov leteći jelen može vući 10 puta više, Djed Božićnjak bi trebao oko 360000 letećih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povećava sveukupnu masu saonica za oko 54000 tona, odnosno za 7 puta mase "Kraljice Elizabete" (broda, ne vladarice).

Oko 600000 tona, putujući brzinom od 1080 km/s, stvara nezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovo ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena bi sagorio s oko 14,3 kvintilijarde đula.

Ukratko, taj bi se par, čim bi krenuo, pretvorio u nimalo lijep prizor živih baklji izlažući vatri jelene iza njih te dovodeći do lančane reakcije u kojoj bi svih 360000 jelena izgorjelo za oko 4,26 tisućina sekunde, odnosno točno na vrijeme da Djed Božićnjak dođe do pete kuće na svom putu.

Djed Božićnjak bi, kao rezultat akceleracije s 0 km/s na 1080 km/s u tisućinki sekunde, bio izložen akceleracijskoj sili 17,5 tisuća puta maloga g (gravitacija), tj. 175000 m/s2. Djed Božićnjak mase 115 kg (što je vrlo malo za Djeda Božićnjaka) bio bi prikovan za zadnji dio svojih saonica s 1984906,9 N (newtona) sile, i to bi mu trenutačno smrvilo kosti i organe pretvarajući ga u kašastu ljubičasto-crvenkastu tekućinu.

Iz ovog se, relativno trivijalnog, dokaza jasno vidi da Djed Božićnjak ne postoji!

(jednom davno pronađeno negdje na internetu)

Kako nastaju ratovi?

- Tata - upita Klaus - kako, zapravo, nastaju ratovi?

- Pa, momče moje, stvar ti je ovakva! Uzmimo, primjerice, Engleska se svađa s Amerikom oko nečega...

Sretna zdjelica...

U šetnji predgrađem poznati skupljač umjetnina spazi pred jednom trgovinom neku šugavu mačku kako iz zdjelice pije mlijeko. Odmah prepozna kako je ta zdjelica vrlo stara i vrlo vrijedna.

Darovi bez srca

Postoji umjetnička slika koja prikazuje Isusa u mračnom vrtu. Lijevom rukom drži svjetiljku, a desnom kuca na teška i velika vrata. Kad je slika prvi put bila izložena, jedan je pažljivi posjetitelji iznio umjetniku svoje zapažanje. - Sve je lijepo, ali ima jedna pogreška. Vrata nemaju rukohvat za otvaranje. - Nije riječ o propustu - odgovori slikar. - ...

Zanimljivosti

U Egiptu su mačke bile smatrane svetim životinjama, a kazna za njihovo ubojstvo bila je smrt. Ako bi u nekoj kući mačka uginula prirodnom smrću, svi članovi obitelji morali su ući u punu korotu, kao da je umro neki njihov bliski rođak.

Humor

Perica došao u goste kod prijatelja. Iznenadio se kad su svi okupljeni oko stola počeli jesti bez molitve. Perica upita: Zar se vi ne molite prije jela? – Ne, mama dobro kuha. odgovori ovaj

Poslovice

Ljudi se poznaju po znoju i po danoj riječi. (Arapska)